U Rusiji se godišnje napusti 10.000 djece. Danas se broj napuštene djece u sirotištima kreće u stotinama tisuća. No, neki od njih u pravom smislu te riječi imaju sreće i završe u udomiteljskim obiteljima. I samo se čini da im sve postaje bez oblaka. Zapravo se udomiteljske obitelji suočavaju s puno problema. A način na koji se nose s njima utječe na cijeli budući život djeteta u ovoj obitelji.
Udomljeno dijete velika je odgovornost. Napokon, daleko je od anđela rumenih obraza kojeg je ugodno stisnuti i njegovati. U stvari, napuštena beba već od prvih dana osjeća se kao da je nepotrebna. Nitko ga ne podiže, nježno ljulja ili doji. A takva ozljeda ostaje mu za cijeli život, čak i ako je posvojen u samo mjesec dana.
Glavne poteškoće s kojima se susreću posvojiteljske obitelji, kako kažu iskusni posvojitelji, povezane su s psihologijom. Štoviše, i za djecu i za roditelje. Kada majka neovisno nosi dijete 9 mjeseci, a zatim prođe kroz sve porođajne bolove, na njezinoj prirodnoj razini pokreću se procesi ljubavi i brige, koji se obično nazivaju majčinim instinktom.
U slučaju usvojene djece, ovaj proces prolazi, uslijed čega se naporom volje određeno vrijeme u sebi mora razvijati naklonost i topli osjećaji. Nema toliko posvojitelja koji su odmah postali prožeti bezuvjetnom ljubavlju prema posvojenoj bebi.
Prvi osjećaj koji osobu tjera na usvajanje je, naravno, sažaljenje. Napokon, treba samo zamisliti da mali čovjek (a to ne mora biti beba) pati sam u državnoj instituciji, jer njegovo srce već puca od boli i očaja. A onda bi trebao uslijediti mukotrpan i naporan rad. Zbog toga potencijalni udomitelji trebaju proći posebnu školu, gdje će im se objasniti brojni procesi, naučiti mogućnosti interakcije s djetetom i pružiti puno drugih korisnih i vrijednih informacija.
Usvojena djeca ne uspostave uvijek kontakt odmah. Na novom mjestu koje se osvrću oko sebe, tada počinju razne krize. Napokon, oni, poput domaće djece, trebaju proći kroz razumijevanje da postoje granice, okviri, moraju naučiti kako pravilno komunicirati s društvom. Uz to, djeca koja su jednom doživjela izdaju više nisu toliko otvorena prema svijetu. Potrebno je puno naklonosti, brige i rada da bi se njihova srca otopila i zagrijala.
A često se dogodi da se usvojitelji ne snađu i ne vrate bebu u sirotište. Ali takav je postupak još gori od onog koji su počinili biološki roditelji. Uostalom, dijete je izdano drugi put u trenutku kada je samo uspjelo vratiti povjerenje u ljude.
Drugi problem s kojim se usvojitelji suočavaju je zdravlje djeteta. Većina djece u sirotištima ima čitavu hrpu dijagnoza. A to je prije svega zbog činjenice da se s njima nije postupalo onako kako to rade majke. Stoga se na samom početku obitelj često mora suočiti s dijagnozama „zastoj u razvoju“, „nedovoljni govor“, „hiperaktivnost“, pa čak i „idiotizam“, koje se dodjeljuju sasvim zdravoj djeci. Nije tajna da se djeca nakon godinu dana života u obitelji dramatično mijenjaju i većina dijagnoza im se uklanja. Postoje slučajevi kada su se bebe s presudom cerebralne paralize, došavši kući, potpuno riješile problema s kretanjem, pa čak i postale plesačice.
Prirodno, među probleme koje ima udomiteljska obitelj mogu se navesti i financije. Novac za korekciju, dodatne satove za vraćanje određenih funkcija djeteta, za trening itd. jako nedostaje. Država je odredila visinu naknada, ali one su toliko male i smiješne da ih je teško nazvati čak i pomoći. Stoga obitelj koja odluči uzeti dijete mora unaprijed razmisliti što očekivati i gdje će za to uzeti novac.
Najvažnija stvar koju udomiteljska obitelj zahtijeva je ljubav i strpljenje. Bit će vrlo teško bez ova dva osjećaja. Uostalom, moraš puno toga proći, izdržati i izdržati. Zahvalnost za ovo bit će neprocjenjiva - iskrena ljubav i sreća odraslog djeteta.
