Teško je pronaći čak i jedno dijete koje nikada nije iskusilo strah. To je normalno jer za svako doba postoji tipičan skup najčešćih strahova. Ali zašto se pojavljuju strahovi koji prelaze djetetovu dob i traju mjesecima, pa čak i godinama?
Strah je kombinacija psiholoških i fizioloških reakcija na po život opasni podražaj (stvaran ili zamišljen). Kad se čovjek boji, u njegovom tijelu događaju se nagle fiziološke promjene: puls i disanje postaju češći, znojenje se povećava, krvni tlak raste i luči se želučani sok.
U srcu straha je instinkt samoodržanja: bojimo se onoga što bi nam moglo nanijeti nepopravljivu štetu. Naravno, strahovi nisu uvijek opravdani i stvarno prijete našem zdravlju i umu. Zašto se čak i u ranom djetinjstvu počinjemo bojati apsolutno neopasnih stvari / stvorenja?
Dječji se strah može oblikovati na dva načina: u stvarnoj opasnoj situaciji ili u procesu komunikacije s drugim ljudima. U procesu života dijete stječe vlastito individualno iskustvo na polju traumatičnih situacija. To može biti pad, opeklina, preplašenost pri pogledu na veliku životinju, bolest itd. U ovom je slučaju dijete doista u opasnosti; shvaća da ove situacije mogu biti opasne po život i stvara se stvarni strah. Imaginarni strah u pravilu nastaje zbog neopreznog korištenja raznih književnih izraza ili upozorenja odraslih: "ako padnete, zaboljet će!", "Ako ne jedete kašu, doći će zli vuk!" itd. Dijete s povećanom tjeskobom sve shvaća doslovno i vrlo mu je pri srcu. Zaista će pomisliti da će doći neki strašni zamišljeni vuk i ugroziti mu život. Tako nastaju dječje fobije.
Osim takvih izraza, na stvaranje straha utječu i nemirni razgovori odraslih u nazočnosti djeteta. Svađe roditelja, skandali, razgovori o raznim nevoljama utječu na djetetovu percepciju svijeta oko njega. Filmovi su još jedan uobičajeni uzrok fobija. Roditelji bi trebali kontrolirati koliko dugo i koje programe dijete gleda.
Zadatak roditelja je uočiti tjeskobu i strah djeteta i usmjeriti sve svoje napore na uklanjanje tegobe.
