Ljubav dviju žena naziva se lezbijstvom, a sudionice takve veze lezbijkama. Danas takvi homoseksualni odnosi praktički ne uzrokuju nikakav nesporazum u društvu. Štoviše, sklapa se sve više istospolnih brakova, a u budućnosti takve obitelji čak imaju i djecu.
Pojam "lezbijstvo" potječe iz antičke Grčke od imena otoka Lezbos, gdje je živio pjesnik Sappho. U svojim pjesmama hvalila je istospolnu ljubav među ženama. Također u povijesti postoje reference na istospolne veze u drevnoj Sparti i drevnoj Kini, iz čega se može zaključiti da su se lezbijske veze prije smatrale sasvim uobičajenom i društveno prihvatljivom pojavom.
Trenutno stanovnici otoka Lesvos smatraju uvredljive izraze izvedene iz njegovog imena, koji označavaju homoseksualne veze. Riječi "lezbijka" i druge ovdje su čisto zemljopisni pojmovi.
Do kraja devetnaestog stoljeća ženska homoseksualnost ostala je gotovo neprimijećena u usporedbi s muškom homoseksualnošću, zabranjena zakonom i žestoko raspravljana u tisku. Postupno se ženska homoseksualnost počela smatrati mentalnim poremećajem. Na primjer, Sigmund Freud u svojoj knjizi "Tri članka o teoriji seksualnosti" nazvao ju je "inverzijom", a sudionici - "invertiranjem". Muške osobine pripisivao je ženskim invertama. Freud se vodio idejom "trećeg polja" koju je predložio Magnus Hirschfeld. Kasnije su Freudovo tumačenje lezbijskog ponašanja odbacili vodeći svjetski znanstvenici i seksolozi.
Popularizaciji lezbijstva kao društvenog i kulturnog fenomena olakšale su publikacije seksologa Karla Heinricha Ulrichsa, Richarda von Kraft-Ebinga, Havelocka Ellisa, Eduarda Carpentera i Magnusa Hirschfelda.
U modernom je društvu odnos prema lezbijstvu dvosmislen. Postoje zemlje u kojima su istospolni brakovi legalizirani, na primjer, Nizozemska, Belgija, Kanada itd. U ruskom zakonodavstvu lezbijstvo se razumijeva kao seksualni odnos između žena. Dopušteno je, ali samo ako se to dogodi uzajamnim dogovorom partnera. U Rusiji su zabranjeni istospolni brakovi.
Žene u homoseksualnim vezama obično slijede društveno poznati način života. U takvim obiteljima jedna od žena najčešće igra dominantnu ulogu, a njezino ponašanje je slično ponašanju muškarca: takve žene nose mušku odjeću, pokušavaju govoriti tihim glasom, radije rade grube poslove, kratko se šišu, a ponekad čak pokušavaju rasti strnište na licu ili nose brkove i bradu iznad glave.
Lezbijski parovi ne mogu imati vlastitu djecu (osim ako jedan od partnera ili obojica umjetno ne zatrudne odlaskom na kliniku), stoga u onim zemljama u kojima je to dopušteno odgajaju usvojeno dijete. Studije sociologa i psihologa pokazuju da djeca odgajana u takvim obiteljima najčešće odrastaju bez ikakvih mentalnih ili tjelesnih smetnji.
Lezbijke se seksualno privlače i mogu iskusiti ljubavne osjećaje. Seksualni kontakti među njima javljaju se međusobnim poticanjem genitalija na razne načine, na primjer oralno, uz pomoć ruku, trljajući jedni o druge ili posebnim uređajima. Poznati su i parovi koji su isključivo u platonskim vezama, odnosno imaju osjećaj ljubavi jedni prema drugima, ali izbjegavaju spolni kontakt.
