Velika je razlika između formalnog i građanskog braka. Mnogi parovi svjesno ne registriraju svoju vezu, dok drugi žure do matičara i potom se razvode. Obje ove obiteljske institucije imaju pravo na postojanje, pitanje je koliko se međusobno razlikuju.
Svaki deseti brak je građanski. Mladi se ne žure registrirati svoje veze, ali prema službenom zakonodavstvu, t.j. koji imaju pravnu snagu, priznaje se samo brak koji je upisan u matični ured. Ni građanski brak ni crkvena zajednica nemaju pravne posljedice. To znači da su prava supružnika regulirana normama ne Obiteljskog zakona, već Građanskog zakona.
Ako se par odluči napustiti, onda će se razići u nedostatku vjenčanog lista i to je to. Muškarac i žena nemaju zajedničku imovinu, postoji ona i njegova. Ako je muž stekao stan u službenom braku, supruga, prilikom podjele imovine, može zahtijevati točno polovicu. A u građanskom braku, ako su kupljeni oprema, nekretnine, automobil i druga imovina, a ne postoji prešutni dogovor da se to podijeli na jednak način u slučaju neslaganja, bit će potrebno činjenicu zajedničkog stjecanja dokazati na sudu.
Činjenicu zajedničkih kupnji moguće je dokazati uz pomoć privučenih čekova, svjedoka, ugovora.
Ne možete sklopiti predbračni ugovor u građanskom braku. Dijete rođeno u građanskom braku ima ista prava kao i dijete iz službenog braka. Prema zakonu, beba ima pravo dobiti nasljedstvo, sastati se s ocem, u slučaju da postoji činjenica o priznanju očinstva. Ako se roditelji ne mogu dogovoriti, problem se rješava na sudu. Ako otac nije upisan u vjenčani list, mora se priznati očinstvo, a zatim se mora podnijeti alimentacija. Ako se stranke ni na koji način ne mogu dogovoriti o prebivalištu djeteta, o pitanju odlučuje sud.
Osim toga, ako supružnici koji žive u izvanbračnom braku odluče usvojiti određeno dijete, to ne mogu učiniti, kao što je zakonom određeno.
