Povijest zna vrlo malo slučajeva kada su islamske žene vladale čitavim carstvima, pogotovo ako su prije toga bile konkubine u haremu. Vladari su postajali iz različitih razloga, a najčešće im je život bio lišen romantike i ljubavi.
Vladavina lijepog spola u istočnim zemljama naziva se ženski sultanat, a sultani obično nose titulu valjanog (roditelja) - majke vladajućeg, ali još uvijek mladog nasljednika. Najčešće su takve žene vladale same. U povijesti postoji primjer nevjerojatne ženske sultanije, kada su svi vladari bili europskog podrijetla. Vladali su Osmanskim Carstvom. Najpoznatija od njih je Anastasija Lisovskaja. Poznata je ne samo u Istočnoj Europi, već i u Zapadnoj Europi, gdje je koristila ime Roksolana. Anastasia-Roksolana pjevala se u baletima, operama, portretima, knjigama, pa čak i u televizijskim serijama, zbog čega je njezina biografija poznata prilično širokom krugu ljudi. Roksolanin život nije bio bezbrižan. Isprva je bila konkubina sultana Osmanskog carstva Sulejmana Veličanstvenog, a zatim mu je postala supruga. Put do moći ležao je kroz mnoge poteškoće i bio je pun žestoke borbe za život. Konkubinama u haremu bilo je vrlo teško: nisu imale dovoljno hrane, omalovažavane su na sve moguće načine i okrutno se prema njima postupalo. Ali Roksolana je uspio izbjeći tužnu sudbinu drugih robova i pridobio je povjerenje sultana, a kasnije je postao vladar cijelog carstva. U različitim vremenskim razdobljima počasćene su i neke druge konkubine, uključujući Kezem Sultan, Handan Sultan, Nurbanu Sultan i druge. Tako su sve te žene postigle gotovo nemoguće i počele vladati iako nisu pripadale kraljevskoj krvi. I to su uspjeli ne romantičnim metodama. Ako je bilo potrebno ubiti, oni su ubijali, a također su se borili za zemlju i vladara, koji ih je učinio svojim robovima. Budući sultani mogli su u svojoj sudbini razabrati oskudnu priliku da se probiju na vrh moći i nisu se zaustavili ni pred čim da bi je iskoristili.
